| |
|
Zanatstvo za vreme Austrije 1717 – 1918 |
|
|
|
|
Monday, 08 December 2008 |
Posle proterivanja Turaka sa ove teritorije Austrija je ovde, u BeÄkereku, zatekla žalosno stanje. Mesto negdašnje napredne i naseljenevaroši zatekla je opustošeno naselje sa svega 787 stanovnika i oko stotinu kuća. Trebalo je dosta vremena da se obnovi, pre svega stanovništvo pa zatim i privredne delatnosti. Osim toga vladala je opšta nesigurnost, jer su razne razbojniÄke bande upadale u varoš, pljaÄkajući, zlostavljajući i ubijajući stanovništvo što je uslovljavalo usporen razvoj mesta.
Prvi guverner Banata grof Klarijus Florimundus Mersi ima najviše zasluga za ubrzani razvoj novostvorenog krunskog poseda Tamiškog Banata, Äije je središte bio Temišvar, a BeÄkerek jednog od njegovih distrika-okruga. Po Mersijevom mišljenju najvažnije je bilo u prvom momentu, po zaposedanju Tamiškog Banata, popuni ga stanovništvom što je i uÄinio naseljavanjem: Nemaca, MaÄ‘ara, Španaca, Italijana, a Srbi su se, kao i Rumuni, sami naseljavali na ovaj prostor. Doseljenici su doneli sobom i svoj naÄin života, obiÄaje i ustanove, kao što su Srbi doseljavajući se od XV veka, preneli i svoje oblike zanatskog udruživanja – esnafe i rufete.
Sa vojskom Evgenija Savojskog došle su nemaÄke graÄ‘anske zanatlije, pored tzv «carskih zanatlija», koje su bile dodeljene pojedinim pukovima, kao što su bili zidari, ciglari, tesari, kovaÄi, koji su za vreme ratnih operacija bili neophodni operativnim jedinicama, a onda, posle rata, naselili su se po celom Banatu. Novopridošle zanatlije su uÄestvovale u izgradnji grada, kao i popravci oštećenih javnih zgrada, mostova i ulica. Sredstva za popravku gradskih objekata finansirala je gradska uprava.
Koncentracija velikog broja zanatlija na donedavno nenaseljenoj i privredno nerazvijenoj teritoriji dalo je podstreka zanatlijama da se udruže i obrazuju cehove i da se zanatstvo kao privredni Äinilac organizuje. Ovaj pokušaj je odmah ugušen u korenu, jer vojna i politiÄka vlast nije dozvoljavala da se na teritoriji krunovine «Tamiškog Banata» osnuje institucija koja će omogućiti jaÄanje graÄ‘anskog staleža. Kao razlog za zabranu obrazovanja graÄ‘anskog udruženja, od kojeg je feudalno-apsolutistiÄka vlast zazirala, navedeno je «da je ova pokrajina osvojena carskim oružjem i da kao takva saÄinjava privatnu svojinu carevu». InaÄe, doseljenici nemaÄki kolonisti, nisu mogli steći pravo poseda na zemlju. BeÄka dvorska komora, koja je sredinom XVIII veka upravljala Tamiškim Banatom, pa i kasnije se u spisima Magistrata Velikog BeÄkereka spominje pod nazivom Kameralna administracija, koja je sve do revolucije 1848/49. vedrila i oblaÄila nad Banatom: nijedna važnija odluka Magistrata se nije mogla sprovesti u delo, ako to nije odobrila svemoćna Kameralna administracija. Ona nije davala bilo kakve privilegije za osnivanje cehova još i zato što joj je to bio jedini naÄinda spreÄi razvijanje jednog svesnog i organizovanog graÄ‘anskog društva. Na takav stav imala je uticaj i izrazita verska netrepeljivost prema nekatolicima, naroÄito pravoslavnim. Uprkos tome, zanatstvo se u Banatu dosta uspešno razvijalo. Prema nekim izvorima, 1760. g. bilo je u Temišvaru veoma razvijeno zanatstvo sa preko 50 vrsta raznih zanata. Vredno je pomenuti, da je u Temišvaru 1754. g. postojao prvi «molerski rufet», koji su osnovali i Äinili Srbi – slikari, organizovani u esnafsku zajednicu, koja je tada vodila veliku borbu sa tzv «fušerima» (nadrimajstorima).
Ovdašnje nemaÄke zanatlije, koje su došle iz zemalja sa daleko razvijenom poljoprivredom, trgovinom i zanatstvom, bile su na znatno višem stepenu, nego što su bile ovdašnje domorodaÄke zanatlije. One su ubrzo postale uzorne za sve ostale. MeÄ‘u njima se pominju Bernard Kirhofer, koji je izraÄ‘ivao predmete od srebra i kalaja, i Simon Post – predmete od mesinga. Prvi šeširdžija je bio Jovan Cehetner, a uljar Anton Miler.
U Äetvrtoj deceniji XVIII veka u Velikom BeÄkereku je već radila prva manufaktura. To je bila kokonerija – svilara, u kojoj su radili novonaseljeni stanovnici – Italijani i Španci, koji su bili viÄni razvijanju kokona (Äaura svilene bube) i gajenju sviloprelje, jer su to nauÄili u svojoj domovini. Zahvaljujući kolonizaciji Nemaca i Francuza, ovdašnje stanovništvo se upoznalo sa novim evropskim zanatima. Prva manufaktura – svilara je uništena prilikom turskog upada u Banat 1739. g. kada je postradao BeÄkerek i njegov privredni napredak zakratko zaustavljen.
Prva manufaktura koja je osnovana još 1745. g. – Pivara jedina je radinost u BeÄkereku koja je, metamorfozom u industrijsku pivaru, radila i radi već 260 godina. Pivaru je osnovao Sebastijan Krajcajzen i ona je poÄela da proizvodi pivo 1. novembra 1745. g. Dozvolu za rad dobio je od Dvorske komore uz zakup od 150 forinti.
Istovremeno je nedaleko od pivare, na mestu gde se nalazi zgrada suda, podignut je kameralni birt, u kojem se toÄilo ovdašnje pivo i ovdašnja rakija, jer je 1746. Krajcajzen proširio pivaru, opremivši je modernim ureÄ‘ajima. Uporedo sa modernizacijom proizvodnje piva instalisani su i ureÄ‘aji za proizvodnju rakije. U spomenutom kameralnom birtu prodavala su se i ostala pića dovezena sa strane, ali su se na njih plaćale posebne opštinske takse, kao i za svu robu proizvedenu van mesta. Pivara je zauzimala veliki prostor, od 5 katastarskih jutara, gde su se pored same radionice za proizvodnju piva nalazile i pomoćne zgrade. Veliki deo ovog prostora zauzimao je prostor za smeštaj ogreva: slame, tulizine, fašina i drva, Äijom su se energijom zagrevali kazani u kojima se kuvalo pivo. Pivara je ostala manufakturna do 1878. g. kada ju je njen vlasnik Roža Ferenc rekonstruisao u industrijsku. Broj zanatlija u BeÄkereku, u odnosu na broj stanovnika relativno se sporo povećavao. S vremenom su se, s porastem broja stanovnika povećavale i potrebe za zanatskim proizvodima, a broj zanatlija je bio mali: 1765. g. u gradu je živeo 1861. stanovnik, a radila su 34 zanatlijska majstora.
Sredinom XVIII veka na teritoriji Banata su bili osnovani sledeći cehovi: abadžije, nemaÄki i maÄ‘arski sabovi (krojaÄi), terzije, kapamdžije (jorgandžije), kabaniÄari, sapundžije, kujundžije, Äizmari, ćurÄije, užari, papudžije, kazandžije, voskari, kasapi, pekari, vodeniÄari, tesari, berberi, bazadžije, zlatari i dr. NajznaÄajniji srpski esnaf bio je kujundžijski. Taj zanat je bio tradicionalan – prelatio je sa oca na sina, te su tako stvoreni Äitavi naraštaji, koji su se sve više usavršavali u tom zanatu. Ovakvim radom, prenošenjem iskustva iz generacije u generaciju, ovaj zanat je mogao dostići viši stepen primenjene umetnosti.
Sa pravnog aspekta, cehovi su, prvobitno svuda bili privatna udruženja, a tek kasnije su dobili karakter javne ustanove, pa su im zakoni pojedinih država davali jednu vrstu samoupravnog svojstva, pa Äak i neku vrstu sudske vlasti nad Älanstvom cehova. Cehovi nisu bili prinudne organizacije, već su imali karakter obaveznog organizovanja sa ciljem: da štite poslovne i liÄne interese ceha, kao pravnog lica i interese pripadnika ceha, da dobrim primerima, pouÄavanjem, ukorom, pa i kažnjavanjem Äuvaju, neguju i unapreÄ‘uju staleški moral i dobar glas ceha, da putem naroÄitih propisa i materijalnom pomoći iz cehovskih sredstava omoguće usavršavanje i unapreÄ‘ivanje struÄnog znanja svojih Älanova; da razvijaju svoju vrstu zanata u interesu svojih starijih Älanova i budućih majstora.
Iste godine kada je Pivara osnovana (1754.) pominje se i prva srpska škola u gradu. Njeni uÄitelji bili su većinom sveštenici, koji su uÄili decu Äitanju, pisanju, raÄunanju. NaroÄito se obraćala pažnja «uÄenja» crkvenih knjiga. Na osnovu toga cenio se nivo «nauke», koju je Ä‘ak «izuÄio»: psaltir, Äasolovac ili neku drugu knjigu. Za vreme Marije Terezije poÄinje ozbiljniji rad na osnivanju srpskih škola, školskim programima i obavezi muške i ženske dece da pohaÄ‘aju nastavu. Bio je propisan nastavni program, a uÄitelji su morali imati propisano obrazovanje. U BeÄkereku je 1760. g. zabeleženo 117 srpskih porodica sa 941 Älanom ili sa proseÄno 8 Älanova po porodici. Zabeleženo je takoÄ‘e da je za školu bilo dospelo 234 deteta, dok je školu pohaÄ‘alo 58 dece.
PoÄetak druge polovine XVIII veka ukazuje na već dobro razvijeno zanatstvo u Velikom BeÄkereku. Radi lakšeg rada i zaštite sopstvenih interesa Älanova ceha, da dobrim primerima, pouÄavanjem, ukorom, pa i kažnjavanjem Äuvaju, neguju i unapreÄ‘uju staleški moral ceha, da putem naroÄitih propisa i materijalnom pomoći iz cehovskih sredstava, omoguće usavršavanje i unapreÄ‘ivanje struÄnog znanja svojih Älanova, zanatlija, kao i samu vrstu zanata u interesu svojih starijih i svojih budućih majstora. Sva pitanja pravnih odnosa izmeÄ‘u majstora i podreÄ‘enog im osoblja, kao i prava i dužnosti ovih, regulisani su u samoj privilegiji izdatoj cehu.
Po svom spoljašnjem obliku i po suštini propisa, cehovske privilegije su najvećim delom bile jednoobrazne. NajÄešÄ‡e su izdavane na latinskom ili nemaÄkom jeziku, naroÄito njihov poÄetni i završni deo, a srednji deo bio je na maÄ‘arskom jeziku.
Originalna privilegija, ili njen overeni prepis, ako nije bilo originala, organizaciona pravila, statuti, peÄati, majstorske, kalfenske i šegrtske knjige, protokoli, raÄuni, dakle sva važna dokumenta i isprave smeštani su i Äuvani u cehovskom kovÄegu, u tzv «laÄ‘i», koja je Äesto puta bila izraÄ‘ena na umetniÄki naÄin, kao majstorsko remek delo. Na cehovskim sednicama, kada je laÄ‘a bila otvorena, prisutni su morali biti gologlavi i nisu smeli govoriti bez dozvole.
Cehovski barjak, bio je posebno cenjeno znamenje. Mnogo se davalo na kvalitet materijala i izradu cehovskog barjaka i on je Äesto predstavljao pravo remek delo majstorske veštine i ukusa. Na njemu se redovno nalazila slika sveca zaštitnika toga ceha i bio je Äuvan i smešten u crkvi.
OslobaÄ‘anje kalfi bilo je uslovljeno tzv «vandrovanjem» (stranstvovanje, uÄenje na strani, putovanje). Kalfa je na taj naÄin ne samo usavršavao svoja struÄna znanja, već je sticao i bogato iskustvo za svoj budući samostalni rad, pripremajući se da po povratku sa stranstvovanja, izradi svoje remek delo, koje je bilo neophodno, prema propisima, za oslobaÄ‘anje i za proglašenje za majstora.
Iz knjige stranstvovanja može se ustanoviti kroz koje su zapadno i srednjeevropske gradove kalfe prolazile stiÄući radno iskustvo. Boravak im je bio olakšan u cehovskim svratištima, u kojima su imali, uzvrlo povoljne cene, i potpun smeštaj i ishranu. Stranstvovanje je trajalo 3, pa i više godina. Po povratku sa stranstvovanja i posle temeljnog ispitivanja njihovih isprava, kalfe su mogle pristupiti izradi svog remek dela.
Šegrti su pored redovnog rada u radionicama, moralo pohaÄ‘ati itzv «povtornu školu», koja se u Velikom BeÄkereku pojavljuje već 1823. g. Na uÄenju zanata šegrt je provodio 2-3 g. pa Äesto puta i više. Stan i ishranu imao je kod svog majstora, a po sporazumu i odelo i obuću. Kad izuÄe zanat šegrti se uvode u protokol majstorskih šegrta.
U socijalnom pogledu, pored već pomenutih, dužnost ceha je bila i obaveza da se brine o materijalnom pomaga nju kalfi za vreme njihovog stranstvovanja, o pomoći za sluÄaj bolesti ili smrti svojih Älanova, kao i staranje o udovicama majstora.
Prva privilegija, koju su dobili velikobeÄkereÄki cehovi, darovala je na njihovu molbu carica Marija Terezija 1765. g. Privilegija je darovana krojaÄima, abadžijama, vrpÄarima, jorgandžijama grada Velikog BeÄkereka i sadrži sve tipizirane odredbe, kako je to reÄeno na prethodnoj strani. Ova privilegija se Äuva u prepisu na maÄ‘arskom i crkvenoslovenskom jeziku u Istorijskom arhivu u Zrenjaninu i za razliku od ostalih, koje se Äuvaju u Arhivu, ova nije publikovana. Ona je znaÄajna jer govori o razvijenom zanatstvu, a to će biti osnova za davanje privilegije gradu Velikom BeÄkereku, kojim se uzdiže na stepen trgovišta.
Interesovanje BeÄkog dvora za Banat bilo je stalno i brižno, te su stoga povremeno ovamo dolazile istaknute liÄnosti od cariÄinog poverenja da kontrolišu sprovoÄ‘enje dvorske politike. Najistaknutija liÄnost, koja je posetila Veliki BeÄkerek, bio je sin i suvladar cariÄin Josif II, koji je putovao inkognito kroz Banat. U BeÄkereku je boravio 10. maja 1768. g. Svoje utiske o zemlji kroz koju je putovao pomno je beležio u svoj dnevnik, na osnovu kojeg je napisao memorandum svojoj majci carici Mariji Tereziji. O BeÄkereku on kaže: «Po mom mnjenju BeÄkerek je najzdravije mesto u Banatu. BeÄkereÄki upravni distrik je najplodniji. Oko BeÄkereka se prostire najviše plodne zemlje za kolonizaciju. Samo mesto je dovoljno veliko. Ništa drugo ne nedostaje samo da se izgradi upravna zgrada za smeštaj kancelarija i arhiva. Kako BeÄkerek leži na kanalu Begej, te je povezan sa Temišvarom i celim svetom. Mnogi se iz Temišvara preseljavaju ovamo.» Memorandum Josifa II carici Mariji Tereziji sigurno je dao podstreka de se već naredne 1769. g. meso BeÄkerek uzdigne na stepen trgovišta.
|
|
|