| |
|
Dei LeÄi, Vitorac & Pavlov |
|
|
|
|
Wednesday, 11 February 2009 |
Savremena galerija UK EÄka – Zrenjanin otvara izložbu fotodokumentacije Dei LeÄi/ Bore Vitorca i Dragoljuba Pavlova 16. februara 2009. u 19 Äasova. Izložba je otvorena do 6. marta.
Bora Vitorac je roÄ‘en u Novom Sadu (1940) i tu je proveo sav svoj vek.Samo je za vreme rata, kao dete, bio sklonjen u GospoÄ‘incima. Završio je gimnaziju i Poljoprivredni fakultet. U životu se bavio svim i svaÄim, ali slikanjem i pisanjem nikad pofesionalno. Mnoge svoje radove je u meÄ‘uvremenu zagubio i rasturio. Ipak je 2001. samostalno objavio knjige poezije "Letnjim putem".
Dragoljub Pavlov je roÄ‘en 26. jula 1940. u Vilovu. U Novom Sadu je završio gimnaziju i Poljoprivredni fakultet. Objavio je knjige pesama ÄŒeÄilija (1973), Vršidba i Gozba (1999) i Okretaljka za tango (2005).
VITORAC I PAVLOV: ONEOBIÄŒAVANJE I ANTICIPACIJA
Kada je pre dve godine izložbom "Dei LeÄi"[1][1] u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (maj, 2007.) u Novom Sadu, premijerno prikazan korpus dokumentarnih fotografija o umetniÄkim akcijama Bore Vitorca i Dragana Pavlova nastalih pre više od pedeset godina – izgledalo je kao da se "gospodin sluÄaj" umešao u sudbinske puteve dvojice umetnika i Äitave novije istorije vojvoÄ‘anske umetnosti. Jer, pune 53 godine u ovdašnjoj umetnosti nije se znalo za njihove aktivnosti: umetniÄke akcije, performanse, fotografije, filmove... No, ubrzo se pokazalo da se radi o jednoj zanimljivoj epizodi alternativne umetnosti u vremenima u kojima su vladala nekakva drugaÄija "pravila", o epizodi koja, iz današnje perspektive i uz obezbeÄ‘enu vremensku distancu, dobija neki svoj puni smisao diskretno upotpunjujući ukupna zbivanja umetnosti druge polovine dvadesetog veka.
Vitorac vlastitu i Pavlovljevu aktivnost precizno oznaÄava "oneobiÄavanjem, koje smo prireÄ‘ivali kao pribežište slobode, gde smo grimasama i magijom umetnosti iskazali svoje pravo na drugost i saÄuvali se da ne išÄ‡eznemo u sebi"...[2][2] Ne treba zaboraviti, sve se to dešavalo krajem pedesetih i tokom prve polovine šezdesetih godina proteklog veka. To je doba kada su još uvek traje eho soc-realistiÄkih kritika i uticaja; to je vreme kada Tito u svom splitskom govoru (1962) kritikuje ideje i zbivanja u savremenoj umetnosti... Istovremeno, to je doba kada se umetnici polako približavaju vlastitim idealima slobode, principima autentiÄne pikturalnosti; kada streme modernizmu a dospevaju u okrilje tzv. "socijalistiÄkog estetizma" i "socijalistiÄkog modernizma" kojima se samo potvrdilo da sklop odnosa umetnost-kultura-ideologija-politika nije nestao nego da se transformisao u novo fenomenološko stanje i relacije... U tom i takvom okružju Vitorac i Pavlov se bave neÄim što je, u umetniÄkom smislu dijametralno suprotno onovremenom stanju umetnosti u nas a što je neoÄekivano blisko potonjem konceptu "umetnosti ponašanja", neÄim što je srodno ovovremenskom performansu, konaÄno: onim nastojanjima koja se najpreciznije objašnjavaju Bojsovom jednaÄinom "umetnost = život"... Danas, kada je, konaÄno i na sreću, takva aktivnost dvojice tada mladih umetnika "evidentirana" i prezentovana, više nije prevashodno važno u kojoj meri je njihovo delovanje bilo svesno i artstiÄki kultivisano, koliko je ono bilo intuitivna reakcija ili istinski umetniÄki odgovor socijalno-kulturno-umetniÄkom miljeu tih poznih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog stoleća... Važno je da se njihova aktivnost odista desila i odigrala. A Bora Vitorac i Dragan Pavlov su svoje performanse izvodili spontano, iz vlastite unutrašnje potrebe. Vujica Rešin Tucić je njihove performanse nazvao "inicijalnim". No, njihova umetniÄka pojava je sazebna, izolovana, oni se nisu afirmisali kao umetnici koji su kontekstno relevantno delovali. Tokom delatnosti ovaj Äudni umetniÄki par zasigurno nije "povukao" za sobom druge umetnike, niti su bilo kome baš njihova ostvarenja bila neka vrsta "uzora". Dakle, danas je neprecizno reći da su ovi performansi bili inicijalni, pogotovo potonjim dešavanjima u umetnosti ali je, isto tako, sasvim moguće konstatovati da se radi o ranim umetniÄkim akcijama zbog kojih sva potonja umetniÄka zbivanja iz sedamdesetih godina dvadesetog veka u vojvoÄ‘anskom umetniÄkom prostoru (nova umetniÄka praksa, konceptualizam) odista imaju inicijaciju, poreklo i koren.
Pisac ovih redova se zalaže za naziv "intuitivni performans", jer se radi o predstavama koje nisu imale unapred osmišljen umetniÄki koncept. Intuicija je dvojicu mladih umetnika dovela do neÄega što je, tih poznih pedesetih i ranih šezdesetih godina proteklog stoleća, bila tek akcija oneobiÄavanja vlastitog ponašanja – kao svesnog postupka i izraza bunta protiv tadašnjeg socijalno-kulturno-umetniÄkog konteksta. Osim toga, nije nevažno konstatovati da je njihovo delovanje u tadašnjem vojvoÄ‘anskom umetniÄkom prostoru jedinstveno po svom izrazito urbanom, novom univerzalnom gradskom senzibilitetu – oštro suprotstavljenom tadašnjem naglašenom pejzažistiÄkom i "agrarnom" karakteru slikarstvu kojim se, izmeÄ‘u ostalog, dokazivala lokalna "ukorenjenost" i pripadnost ravniÄarskom podneblju...
A da intuicija nije bila jedina karakteristika (umetniÄkog) delovanja Bore Vitorca i Dragana Pavlova, uverava nas njihova potreba da svoje akcije, svoj izgled, svoje "grimase", svoje ponašanje, svoju drugost snime, fotografišu, dokumentuju, da sve to vizuelno konstituišu i kultivišu. Ta današnja arte-fakta su u vreme svog nastajanja bila izraz svojevrsnog (samo)uverenja dvojice mladih ljudi da nisu podržavalaÄki deo jednog unisonog sistema. Kako konstatuje već pomenuti Vujica Rešin Tucić "oni su tada pokazali svest da treba prenositi unutar svoje generacije odreÄ‘enu ideju drugosti, nastojali su da pokažu da ne moraš biti u službi vlasti, da ne moraš biti u službi jednog koncepta umetnosti, da ne moraš biti poslušnik, već da možeš imati svoju liÄnu slobodu – što je tada bilo i neobiÄno, i opasno..."[3][3]
ÄŒini se da se ta njihova stvaralaÄka sloboda, o kojoj kao tadašnjoj vlastitoj želji svedoÄi Vitorac a koju im "priznaje" Tucić, još jasnije oÄituje u nekoliko metara njihovih igrano-dokumentarnih filmova u kojima se mladi stvaraoci poigravaju i sadržajem i formom, gde bezobzirno i izrugivaÄki zalaze u svojevrsne "citate" velikih primera iz istorije kinematografije i ironiÄno relativizuju primarna naÄela filmskih aspekata... Zato "ÄŒarlijade" i "ProtrÄavanja" recimo, jesu ostvarenja u kojima postoji eklekticistiÄka zbijenost naknadnog „prepoznavanja“ i reintepretiranja Äaplinovskih sekvenci, ali i uzbuÄ‘ujuće slutnje nekakvih, recimo, vorholovskih konceptualnih ili žilnikovskih primarno filmskih prizora i atmosfera...
Tiha višedecenijska umetniÄka egzistencija dvojice autentiÄnih umetniÄkih marginalaca trajala je na isti onaj naÄin kako je i nastajala – spontano, bez pretenzija, bez potrebe za javnom afirmacijom. Zahvaljujući nekim drugim poslenicima aktuelne umetniÄke scene dokumentacija o davno realizovanim performansima i akcijama je izašla na videlo.[4][4] Tako se, nekako iznenada, pojavila potreba za svojevrsnim "ozvaniÄenjem" njihovih umetniÄkih ostvarenja i dosega. Jer, kao što je u ovom osvrtu reÄeno: Vitorac i Pavlov nisu sredinom prošlog veka svesno stvarali umetniÄko delo, nego je iz njihove potrebe za sveukupnom slobodom liÄnosti nastalo nešto što se iz naše današnje pozicije, razume kao delo koje je svojevrsna intuitivna anticipacija nekih potonjih zbivanja u bitnom, Äak avangardnom trenutku vojvoÄ‘anske umetnosti tokom sedamdesetih godina druge polovine proteklog stoleća. Isto tako, u specifiÄnom okruženju karakteristiÄnom za filozofiju i stvarnost neposredno posle socijalistiÄkog realizma, Bora Vitorac i Dragan Pavlov se ponašaju kao multimedijalni umetnici koji se bave performansom, fotografijom, filmom – nagoveštavajući, Äak precizno anticipirajući, ponašanje umetnika u jednom drugaÄijem dobu, u našem vremenu razvijenih vizuelnih komunikacija, u vremenu koje Porempski Äak naziva "ikonosferom" a u kojem umetniku nije lako da ostvari vlastiti etiÄki i estetski integritet i personalnost...
U svakom sluÄaju ova izložba svojom iznenadnom pojavom nameće mnoštvo mogućih rasprava, proveravanja i preispitivanja u domenu vojvoÄ‘anske istorije umetnosti. Istovremeno, ona ukazuje na veÄitu validnost želja umetnika da se prevaziÄ‘e stanje sveta i vremena u kome živimo. TaÄnije, oneobiÄavanja i anticipacija Bore Vitorca i Dragana Pavlova su tu da nas podsete i upute na veÄitu potrebu traganja za smislom.
Novi Sad, 3. februar, 2009.
Sava Stepanov
Preuzeto sa www.arte.rs |
|
|